Upravo gledamo stvaranje novog svjetskog poretka. Što će biti s Europom?

Venuzela je idejni primjer kako funkcionira novi svjetski poredak

Upravo akcija u Venezueli, koja predstavlja najznačajniju američku vojnu intervenciju u Latinskoj Americi još od Hladnog rata, pokazuje kako novi svjetski poredak funkcionira u praksi. Washington je srušio režim u suverenoj državi, oteo predsjednika Nicolása Madura i otvoreno poručio da će „upravljati“ zemljom dok se ne uspostavi poredak koji im odgovara.

Nedugo nakon akcije, američki predsjednik Donald Trump zaprijetio je Kolumbiji i Grenlandu. Trump je u intervjuu za Atlantic rekao da bi i druge zemlje mogle biti predmet američke intervencije. „Apsolutno nam je potreban Grenland“, rekao je američki predsjednik o otoku koji je dio Danske, članice NATO-a.

Interesne sfere velikih sila

SAD tako zapadnu hemisferu, od Latinske Amerike i Kariba do strateški ključnih točaka na Arktiku i Panamskom kanalu, ponovno tretira kao prostor u kojem ne tolerira ozbiljne konkurente. Riječ je o suvremenoj verziji Monroeove doktrine, američkog vanjskopolitičkog načela starog više od 200 godina prema kojem je cijeli zapadni dio svijeta američka interesna zona.

Rusija pritom ne skriva vlastitu sferu interesa. Rat u Ukrajini odavno je prerastao okvire sukoba oko jedne zemlje i postao pokušaj Moskve da silom redefinira granice i sigurnosnu arhitekturu Europe. Kremlj jasno poručuje da postsovjetski prostor smatra zonom u kojoj Zapad nema što tražiti.

Kina, za razliku od Rusije, djeluje sporije i strpljivije, ali s jednako jasnim ciljem. Tajvan ostaje središnja točka kineske politike, simbol povratka „izgubljenog teritorija“. Nedavno je Peking održao dvodnevne vojne vježbe oko Tajvana, koje su uključivale ispaljivanje raketa te sudjelovanje zrakoplova i ratnih brodova.

Rađa li se novi svjetski poredak?

New Statesman piše da svjedočimo rađanju novog svjetskog poretka i novom dobu odmetnutih supersila. Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić govori za Index da interesne sfere postoje praktički oduvijek.

„Jasno je tko ih projicira. Ali ako netko misli da je američka akcija u Venezueli došla iznenada, on se vara. Američke obavještajne službe još od Huga Chaveza prate situaciju u toj državi. Govore da je Pax Americana mrtva.

Ali je li mrtva ako se Trump miješa u priču Tajlanda i Kambodže? Svijet ipak ide po nekoj svojoj rutini s izuzetkom ruske agresije na Ukrajinu, to je ipak otišlo dalje nego što se moglo zamisliti“, govori.

Europa traži vlastiti smjer

Dok SAD, Rusija i Kina otvorenije nego ikad definiraju svoje sfere utjecaja, Europa i dalje traži vlastiti smjer.

„Nitko neće ozbiljno shvatiti slabu i podijeljenu Europu: ni neprijatelj ni saveznik. To je već sada jasno. Moramo napokon vjerovati u vlastitu snagu, moramo nastaviti s naoružavanjem i moramo ostati ujedinjeni kao nikada prije. Jedan za sve i svi za jednoga. U suprotnom, gotovi smo“, poručio je poljski premijer Donald Tusk nakon američke vojne operacije u Venezueli.

Stručnjaci već duže vrijeme upozoravaju da je vrijeme da se Europa ujedini i osmisli zajedničku frontu djelovanja. Govorila je o tome nedavno i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, pozvavši Europsku uniju da se ujedini u svjetlu ratova i kriza.

Atlantic Council, nevladina organizacija, poručuje da je Europa pod pritiskom i s istoka i sa zapada. Prema organizaciji, primarni cilj ruske desetljetne kampanje hibridnog ratovanja protiv Europe je pripremiti teren za fragmentirani kontinent koji je dovoljno slab da prihvati proširenu rusku sferu utjecaja.

Na zapadu, Sjedinjene Države signaliziraju da se spremaju predati odgovornost za konvencionalnu obranu kontinenta Europljanima, zadržavajući samo nuklearni kišobran.

Put prema obrambenoj autonomiji

U svijetu u kojem velike sile ponovno otvoreno govore o sferama utjecaja, odgovor Europe ne mora i ne može biti stvaranje vlastite interesne zone u klasičnom imperijalnom smislu. Europski odgovor leži u zaštiti vlastitog strateškog prostora i očuvanju političke autonomije. Drugim riječima, mora imati kapacitete da obrani vlastite interese.

Najvažnije od svega jest ideja europske obrane. Iako se u medijima često pojavi termin „europske vojske“, važno je razumjeti da taj pojam obuhvaća vrlo različite ideje. U stvarnoj političkoj praksi države članice prilično su skeptične prema ideji da predaju suverenitet nad vlastitim oružanim snagama nekom nadnacionalnom tijelu.

Rad na koordiniranim obrambenim sposobnostima nameće se kao realnija alternativa. EU je već pokrenuo niz inicijativa koje idu u tom smjeru: od Stalne strukturne suradnje koja omogućuje zajedničke projekte naoružavanja, do Europskog obrambenog fonda i sveobuhvatnih planova poput Readiness 2030, strateškog programa vrijednog oko 800 milijardi eura za jačanje europskih kapaciteta.

Treba naglasiti da i potrošnja na obranu u EU drastično raste uslijed sve intenzivnijih globalnih prijetnji, a u posljednjih pet godina iznos se gotovo udvostručio. S ukupno 198 milijardi eura potrošenih u 2020. godini, Europska obrambena agencija predviđa da će izdaci u 2025. dosegnuti čak 392 milijarde eura.

Politička fragmentiranost

Ključni izazov europske koordiniranosti leži i u sustavu odlučivanja. U EU, vanjska i sigurnosna politika i dalje zahtijeva jednoglasnost, što omogućuje pojedinoj državi članici da blokira zajedničke poteze.

Analitičari sve češće poručuju da takav model paralizira EU-ovo vanjsko djelovanje i da bi prelazak na kvalificiranu većinu u određenim slučajevima mogao pomoći da Europa brže i odlučnije reagira na vanjske prijetnje.

„Vjerujem da bismo trebali prijeći na glasovanje kvalificiranom većinom u određenim područjima, na primjer u vanjskoj politici. Vrijeme je da se oslobodimo okova jednoglasnosti“, rekla je Ursula von der Leyen u rujnu prošle godine, prenosi Yahoo.

Avdagić: Najvažnije je jačati obranu

Avdagić govori da se Europa mora osamostaliti kroz jačanje svoje obrane.

„S tim je Europa ozbiljno krenula, to zadovoljava Washington, a emancipira Europu. Stavlja je u bolju egal poziciju u odnosu s prekoatlantskim partnerom. Europa je u nekim stvarima najbolja na svijetu. U obrazovanju ili zdravstvu. Sad je vrijeme da se uloži u obranu, to je investicija i u tehnološkom smislu u infrastrukturu koju koristi stanovništvo“, govori.

Kaže kako brodogradilište 3. Maj preuzima Iskra. U medijima je bilo riječi kako postoji ambicija gradnje novih brodova Hrvatske ratne mornarice.

„I male zemlje poput Hrvatske imaju dinamičnu obrambenu industriju. Možda ta priča s jačanjem brodogradilišta i ulaskom Iskre može biti iskra u drugom smislu, da se krene u ulaganja u obrambenu industriju“, kaže.

„Kad ljudi nisu sigurni u budućnost, slabi cijelo društvo. Nama treba sigurnost, to se mora vratiti. I na tome ne trebaju raditi samo velike države nego i one male. Zato je važno ulaganje u obranu, to je ono na čemu Europa mora inzistirati, a iskustva i obrazovanja ima. Tu će Europa stvarati svoju zonu interesa, a kad je bude stvarala ona će biti poštena. Europa nije Rusija niti Trumpova Amerika“, govori Avdagić.